Mirno i dostojanstveno!

https://www.facebook.com/events/637874386605339/

Banjaluko, Republiko Srpska, Bosno i Hercegovino, dijasporo, svijete…svi dobri ljudi čistog srca, borci za ISTINU I PRAVDU

POZIVAMO VAS NA VELIKI SKUP
GRUPE PRAVDA ZA DAVIDA

U Banjaluci, na Trgu Davida Dragičevića, 7. jula u 19 časova.

Pokažimo da smo ljudi, pokažimo da istina i pravda za nas nisu samo riječi, pokažimo da želimo živjeti život dostojan čovjeka!

Kažimo NE tiraniji!
Kažimo NE maltretiranju i ugnjetavanju!
Kažimo NE zlikovcima i ubicama!

Ustanimo zajedno u borbi! U borbi i za našu i za njihovu djecu!

Molimo vas, mirno i dostojanstveno, mi nismo zločinci i kriminalsci, samo ljudska bića kojima je dosta tlačenja!

PRAVDA ZA DAVIDA!
PRAVDA ZA SVU DJECU!

davidov trg

*tekst preuzet sa stranice

Advertisements

Krpljenje slomljenog duha

*  Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je potpuno namjerna.

„Je l’ ti to plačeš?!“, čulo bi se tatino gromoglasno uzvikivanje s druge strane kupatilskih vrata.

„NE PLAČEM!“, propustila bih skoro svaki put kroz jecaje i suze.

Tata nije volio da se plače. Dugo sam mislila da su ga suze samo razljućivale, a zapravo, on samo nije znao kako drugačije da im se suprotstavi.
Ljutila sam se ja na njega, ljutio se i on na mene. U glavnom zbog nekakvih djetinjih sitnica, u glavnom zbog mog pogrešnog razumijevanja njega.

Tata je puno galamio, uvijek me je to ljutilo. Trebalo mi je mnogo vremena da shvatim da on ne galami jer je ljut, već zato što nešto osjeća. Galamio je kad padnem, kad uđem u kuću obuvena, kad nešto izgubim, kada mučim Mikija – dobro, priznajem, nekad je galamio jer sam nemoguća. Međutim, u svim ostalim slučajevima vika je predstavljala strah, nemoć, nekad i ljubav.

Tata je bio težak čovjek. Težak da, ali ni malo hladan! Svi ti visoki tonovi nisu ni dorasli njegovoj duhovitosti, sposobnosti da ispriča priču tako da te stomak boli od smijeha, a oči proizvode suze petom brzinom. Nisu dorasli njegovom razumijevanju svijeta i ljudi, i ove naše propale države. Njegovoj volji da napreduje, da nauči nešto novo. Nikad nisam imala strpljenja da mu objasnim kako nešto na računaru funkcioniše. Malo bi gunđao, ali bi sve na kraju sam naučio. Sve što je znao sam je naučio.

Tata je volio istoriju. Često kažem u šali da si mogao da mu zadaš datum, a da on zna, „ko od šale“ koliko konja je tamo negdje baš tada vođeno na pašu. Sad kad sam starija i kada počinju da me zanimaju takve stvari, kada želim da znam više o svojoj državi i njenoj vlasti, voljela bih njega da pitam. On bi znao odgovor na svako moje pitanje. Možda sam pogriješila što ih nisam dovoljno često postavljala.

Tata je volio muziku, ali nikada nije pjevao. Čula sam ga samo jednom da pjevuši, uz Branimira Štulića. Kasno sam se vratila iz grada, možda sam malo i popila, i ugledala upaljeno svjetlo. „Sranje“, pomislih. No, već u hodniku se osjećala ta neka posebna emocija kojoj tada nisam bila  dorasla. Nisam tad bila ni bitna ni relevantna. Možda me nije ni čuo. Sjedio je za računarom i uživao uz Azrine hitove. Tu noć sam zaspala srećna.

Tata nije puno plakao. Kao što rekoh, on je galamio. No dva su trenutka, koja pamtim, postojala kada je i takva stijena od čovjeka ustreptala pred bolom i tugom. Prvi put prije deset godina kad je umro čiča Miki. Tečo Saša je dovezao tatu iz autopraone, plakao je. Lice mu je bilo potpuno iskrivljeno u grču i potpuno mokro. I mamina kosa je bila mokra, a brat i ja smo sjedili u suzama, nesigurni šta treba da radimo. Tečo nas je odvezao u svoj stan gdje smo i ostali neko vrijeme. Sve se potom izdešavalo jako brzo.
Drugi put kada sam osjetila tatine suze, samo sam ih mislima osjetila. Bilo je to relativno skoro. On je ležao u Prijedorskoj, možda i Banjalučkoj, sad sam već zaboravila, bolnici, a ja sam sjedila u svom stanu u Novom Sadu. Danima sam mislila o tome šta da mu napišem, kako da ga utješim, al’ riječi nisu dolazile. Onda sam, jedan dan, samo uzela da pišem. Nemam tu poruku više, ali napisala sam mu pjesmicu ohrabrenja nazvanu „Tata Zmaj“, gdje sam mu u najveselijem, najšaljivijem tonu, izvučenom iz najsrećnijeg komada sjećanja, kao patronus,  pokušala popraviti raspoloženje. Umjesto toga smo samo zajedno plakali.
Sigurna sam da je plakao češće.

Tata je bio organizovan. Sve je pisao. Ne ovako opširno kao ja, ali u nekim svojim tezama. Kada bi on pisao  ovakvo nešto, izgledalo bi kao lista nabacanih pojmova, međutim kad ga dobro znaš, ni ne trebaju ti opširne rečenice da vidiš o čemu je mislio. Ne trebaju ti opširne rečenice ni da vidiš koje je godišnje doba bilo u trenutku pisanja. Mada, ruku na srce, ako ga ne znaš, ne bi ti ni vrijedile duge rečenice jer mu je rukopis bio užasan.

Tata je volio knjige i filmove. Još jedna od stvari koje sam „pokupila“ od njega. Naravno da i mama spada u tu kategoriju, ali tati je to bio hobi koji nas je sve kolektivno nervirao u vrijeme videa i kaseta. „Ima film u osam na PINK-u, nemojte ništa drugo gledati nego to snimite i preskačite reklame“. Druga djeca su možda odrasla uz normalne rečenice. Voljela sam pričati sa njim o knjigama i filmovima. Jedna od prvih knjiga koje mi je predložio je bila Knjiga o Milutinu od Danka Popovića, kad sam bila deveti razred. Još mi je bilo rano za nju, sad tek vidim.

Tata i ja smo ponekad imali zategnut odnos, kao onda kad nisam htjela da polažem vozački ispit, pa nismo mjesec dana pričali. Ili kad se sporječkamo iz nekog mog bunta, ali sve je to bilo potpuno normalno. Kroz različite periode mog života, i moje razumijevanje njegovih osjećanja je sazrijevalo. Ne postoji jedna univerzalna priča, priče se razlikuju u zavisnosti od godina u kojima ih pripovjedam. Ima li to smisla? Meni ima, a ti se, čitaoče, snađi.

Tati je bilo krivo kad dođem sa fakulteta, pa se mama i ja povučemo u kuhinju da prepričavamo priče i događaje, a on ostane sjediti u dnevnom boravku. Nisam nikada ništa krila, ali nisam ga nikad ni zovnula da sjedne sa nama. Uvijek sam mislila da ga ne zanima moj društveni život. Kasnije sam shvatila da samo nije znao kako da pita. I to sam shvatila iz galame. Čudna je to stvar. Srećom po mene, shvatila sam to na vrijeme pa počela da mijenjam. U roku jednog ljeta tata je konačno naučio čija je Jelena, a čija bi Ivana, da je Beco zapravo Vladimir, a da je Ilija imao djevojku u Rumuniji, a ne Bojan. Saznao je sve pojedinosti o Slađi, Sanji, Željki, Lazaru, Ivani i ostaloj ekipi s fakulteta, o svim trenucima kad smo se glupirali, kad smo izlazili, kad smo pili i zezali se, i stvarno me je slušao. Nikad mu nisam rekla za Nikolu, ali je znao, previše sam pričala o njemu. Meni se ljubav vidi na čelu. Pustili smo jednom tako film sa Antoniom Banderasom, Crni leptir, i toliko sam se zapričala da nismo uspjeli povezati ni jedan dio filma s nekim drugim. Pogledala sam ga poslije, nije nešto.

Tata je u oktobru otišao. Otišlo je njegovo zemaljsko prisustvo kao i njegov smijeh, i te oči boje neba. Pod noktima mu ustajale muke, pod nosom se skorila kap poslednje suze. U ustima pomodrili neizgovoreni pozdravi. Pokriven mrakom, komandant spava.
Ne čuje više ušima vapaj i krik što opisivaše njegov odlazak, nit’ vidi više očima tugu nada mnom. Sad samo posmatra, nijem i statičan, kroz neke druge oči i uši kako se stari njegov svijet bori s pukotinama, a od parčića nastaje novi. I njemu treba vremena da se navikne na nedostajanje. Dođe mi u snovima, pa znam.

U početku su se tuga, nedostajanje i ljubav preklopili, stvorili jednu gromadu od emocije koju nisam znala kako da uhvatim a da ne gubim ravnotežu. Stoga sam gubila ravnotežu, padala i lomila se. Nikad mi nije palo na pamet da razdvojim emociju na više dijelova. Neki sam ti inženjer, nisam se sjetila principa superpozicije.
Tek sad znam kako da me boli, a kako da nastavim da volim.  Boli me prazna stolica pored druge prazne za Božić i Uskrs kod bake, kao što me boli tišina kada pošaljem pitanje u etar. Ali zato pišem, plačem kad moram, smijem se kad moram, prisjećam se njegovih crta lica i ljubavi koju je tako specifično pokazivao – škakiljanjem, zasmijavanjem. Poeta u meni je srećan što je posljednja riječ iz mojih usta, upućena njemu bila „Volim te“, iako to do tad nisam nikad naglas rekla. Boli me svašta nešto.
Ali i ljubav je tu, rame uz rame sa nedostajanjem. Iz ljubavi želim da budem bolja, iz ljubavi i dalje osjećam njegovo prisustvo, i dalje uporno pričam, zamišljam, razmišljam i srećem ga kroz neke druge svjetove. Iz ljubavi ga puštam, iz ljubavi se trudim da budem dobro. Da ne galami više iz straha i nemoći.

 

Volim te tata.

Smatraj ovo najtežom psovkom

25. novembra će biti četrdeset dana otkako smo tatu sahranili pored njegovog brata. Ko god ima pojma o srpskim običajima zna da se na dan sahrane stavlja drveno krst sa slikom, imenom i godinom, peškir se zakuca na krst, kao i tri jabuke. I to tako stoji do četrdesetnice, ne pomijera se.

Danas smo čuli, pa se odmah i uvjerili, da se na stričevom grobu ,koji je davno završen, igralo kolce, pa su ostali blatnjavi otisci cipela, sa tatinog krsta je spala slika koja je do tad bila odlično učvršćena, jedna jabuka je nestala i postolje krsta je zamijenjeno starim, crnim i trulim postoljem.

A zašto? Zato što javno komunalno preduzeće ne zarađuje dovoljno na ožalošćenima pa da se čuvaju truli krstovi, da se ne bi pravili novi, ne bi li se zaradilo još pišljivih 20 maraka. Jebem ti to. Ako neko misli da postoji drugačije objašnjenje, nek slobodno kaže, pošto ja drugi razlog ne vidim.

I kako sad da se nosiš sa takvom situacijom, sa takvom ljudskom pohlepom, pa zar ništa više nije svetinja?

Nisam ni religiozna, niti mislim da su ti naši običaji nešto što pomaže preminulom da pronađe put do svjetla, prije da su takvi da bi onima koji su još uvijek tu pružili utjehu.

Ali SVEJEDNO, zar više nema poštovanja ni prema živima ni prema mrtvima????? Je l’ nema više ama baš nikakve ljudskosti i saosjećanja? Poštovanja? Ništa?

I kome se sad obratiti? Ljuta sam, uvrijeđena, povrijeđena, šokirana i sve redom.

Sramota me je.

Nisam sposobna da poželim nešto loše bilo kome, niti da mu išta opsujem, ali kad bih mogla, ovo bi bio pravi trenutak.

Kandže

image_17073

Zadesila nas je druga nesreća za deset godina. Ni prva još nije počela da nestaje iz naših misli, sad tek neće. Knjige se pišu o ovim osjećajima. Ključne riječi su bol, tuga, nedostajanje. Žal za neproživljenim. Suze. Ne vrijedi ni pisati.

Čovjek ne cijeni zdravlje dok ne svjedoči teškoj bolesti. Šest godina bola, šest godina neprospavanih noći, šest godina nade, šest godina maštanja o vikendici u šumi. Maštanja o voćnjaku i bašti. O potpunom, bezbolnom, miru. Utjehu nalazim u činjenici da je pronašao svoj spokoj, bio to mir zemlje ili neki viši mir u svjetlosti o kojoj se priča da dolazi na kraju. Potpuno svejedno. Više ga  ništa ne boli.

Nisam bijesna, ljuta, agresivna – samo tužna. No treba i iz nesreće izvući neku lekciju. Treba i u tom bolu pronaći neku sakrivenu snagu, ne dozvoliti mu da nas sažvaće i pljune. Vrteška se nastavlja okretati.

“Plemenito jedno srce prepuče.
Dobru noć, dobri kneže. Horovi anđela nek ti otpjevaju mir.” V.Š.

Vjetrovit dan u Vojvodini

Često me zadese dani duži od godina, koji u sebi nose svu težinu ovog našeg svijeta. Nekad ne umijem da se nosim sa njima, pa se samo krijem među plahtama i poput uplašenog kučeta čekam da oluja prođe. Ali šta kada ne prođe? Šta kada se zadrži dovoljno dugo da strga sve plahte sa kreveta, da ogoli moju kožu i udari me jakim vjetrom? Šta onda?

Ne znam. Neću se praviti pametna, ne vjerujem da iko zna. Sumnjam da postoji univerzalno rješenje. Znam samo da me jako ljuti kada dozvolim sebi da me ta oluja počne gušiti, jer dobro je imati vjetar u leđa, no koban je kad ide u suprotnom smijeru. Tek tada ništa ne ide od ruke. I onda samo padaš još dublje, dok se konačno ne napravi neki rez.

Smiješno je što uvijek znam šta trebam uraditi, šta će me podići i razveseliti, ali ne radim to odmah. Radije čekam da vidim do koje krajnosti mi je duh izdržljiv i tek onda se usudim pokrenuti neku promjenu.

Da l’ je to ljudskost, znatiželja, ili neki pritajeni mazohizam? Možda samo klinačke koještarije.

Toliko je upitnika u mojim tekstovima, ne samo ovdje, ovdje najmanje pišem. Toliko toga ne znam i ne plašim se svog neznanja. Sve će to doći jednom na svoje, treba biti svjestan sebe. No, jednu stvar sasvim sigurno znam – nije vjetar taj koji bira stranu na koju će da duva, mi smo ti koji biramo kako da se okrenemo.

 

 

Moj tužni svijete

Spali mi, molim te, krila.
Ne daj da se vinem visoko u nebo i poletim. Prikaži mi stvarnost u odavno napuklom ogledalu, nek njene ruke prožmu svjetove da bi došle do mog vrata – i onda me slaži da sam slobodna.
Jer, šta bi to bio život ako ti neko ne bi kazao da si samo svoj, a tek onda to ne budeš.

Kaži mi da je ovaj vazduh što udišem samo moj i ja ću u to slijepo vjerovati. jer drugačije ne umijem. Niko me tome nije učio.
Ubijedi me da je ovo drvo što vidim samo moje, no zataji činjenicu da ga posmatram kroz tvoju zamašćenu i istrošenu lupu. Načini me lutkom, triput okreni ključ u mojim leđima i igraću ti. A ti ćeš se smijati, jer sam pod tobom slaba. Kada ti dosadim zgazi me, šutni me, otkini mi glavu. Biću tvoj rob iz prikrajka koji samo šuti i čeka da ga sastaviš i ponovo naviješ.

Svijete moj, obraćam ti se ne iz ljutnje, koliko iz žalosti za svim onim što smo zajedno mogli da postignemo. Ne znam šta bi trebalo da se dogodi da se ovo stanje promijeni. Mi voljni smo  već umorni od opiranja i pokušavanja. Počinjem da mislim da su naše glave sljedeće pod ukletom giljotinom. Ne dozvoljavaš nam ništa. Ni da volimo, ni da dišemo, ni da se nadamo svjetlu.
Samo nas beskonačno kočiš, farbaš ljudima oči u ljubičasto i tako vlada misao da je sve uredu. Ima i svjesnih, ali dovoljno malo da sve ostane nepromijenjeno. Tu manjinu i progoniš, zar ne?

Svijete tužni, zar da ti žalost u očima siromašnih duhom ne lomi srce? Zar da prizore jadnika i siromaha samo preskačemo?
Stid me je, umjesto tebe, jer nekoga mora biti. Neko mora postati glasan, po cijenu svojih glasnica, mora da udara jako i da, već krvavim pesnicama, grabi kroz trnje i kamenje da bi se prepoznala ta vrsta tuge. To je moj jad; nosiću se s njime dok ga još neko ne prepozna.

Mnogo nas je, nas koji odbijamo da budemo lutke u ovoj naopakoj predstavi, samo još spavamo.
A obećavam ti, svijete prokleti, da će naša sloboda zagolicati kaveze svih ostalih i tek tada, kada sve ruke budu u vazduhu i sve ptice slobodne, ugušiće te sopstveni ideal o sreći.

Neki snažni trenuci

Vrlo često,  u bezazlenim trenucima,  kada mnogi misle o svakodnevnim stvarima, odjednom osjetim neki val topline, naježim se i lagano nasmijem. Tad mi svaka druga misao iščezne i na usnama osjećam samo tvoje ime. A ono ostaje neizgovoreno da bi se taj trenutak prolio kroz čitavo moje biće i zadržao se što duže. Često me zbog toga pogrešno shvate. Nisam hladna, samo više volim osjećanja od riječi.

 

Umalo da prođe bez naslova

A šta da se radi. Došao je valjda taj neki novi period života o kome sam do sad samo slušala i zamišljala kako će biti meni. I sad kad je došao pravo ne znam ni šta sam očekivala. Sve mi nešto teško, a đavola teško. Prosto je onako kako treba da bude.

Desi se nekad da se demotivišem, da ne znam kuda da pobjegnem od sebe, da zaustavim vrijeme i dobro se isplačem. Desi se još hiljadu takvih misli ali te su otprilike ključne. I onda razmišljam kako sam u tolikoj dubini neke beskonačne vodurine i da se mogu samo zakopati u šljunak, pošto dublje potonuti ne mogu. Da mi je upoznati jednu osobu kojoj je taj osjećaj nepoznat.
A onda se kao malo pridignem, priviknem oči na vodu i gledam oko sebe i u sunce koje seže sa površine do najskrivenijih mjehurića te zamišljene vode. Metafore radi, zanemarićemo da se pod vodom ne može disati. Mada, i to gušenje je jedan od osjećaja koji me prožmu u tim ‘lošim i naopakim’ trenucima.
I nebitno to, svi znamo nastavak priče, obasja me sunce, jako se odgurnem nogama o taj šljunak i isplivam na površinu. I sve to stoji, al ja i kad izronim, nikako da izađem iz proklete vode. I tako sve u krug, uhvati me grč, pa potonem opet, pa me opet nešto obasja, pa opet isplivam i tako. I dosadilo mi je više plivati, eto iskreno.  Da mi je shvatiti kako tog osjećaja da se oslobodim kad treba.

A i to je jedna od individualnih stvari, svako se bori protiv svojih bubica na svoje načine, tako i treba, tako mi je baka rekla. ‘Dok ti sama ne shvatiš šta treba da radiš i kako, džaba ti mi pričamo’. Pametna žena. Ja svoj univerzalni način još nisam našla.

I onda tako, kada sam raspoložena kao sad, usklađena sa vremenskim prilikama, sve neutralno i ‘oće pada, neće pada, razmišljam kako ovako i treba sve da teče. Gdje bi stigli da nema tih prebačaja u raspoloženju i dešavanjima. Koliko god iscrpno, znam zašto sam tu i zašto radim to što radim. I znam da je to ono što treba da radim. I to me drži, a kad konci popuste, nađe se neka sporedna sitnica da me održava kao pojas za spasavanje, nekad u vidu osobe, nekad u vidu inspiracije ili nečega sličnog. A to dvoje često idu i skupa, makar u mom slučaju.
I da, ipak je sve kako treba, osvrćem se sada oko sebe, tri drugara sjede oko mene, dangubimo i ne pričamo, jer nemamo više o čemu kad smo stalno skupa, svako pije kafu iz svoje šolje, jede nam se nešto, a lijeni smo prošetati do frižidera i gledamo fudbalsku utakmicu. Ima li šta ljepše od dosadnog nedjeljnog popodneva?

Kontroliši moje ludilo

Kazaću samo – izvini. Za neki početak. Novi početak, kako se čini, mada vidjećemo koliko će me to držati.

Da sam uzela da pišem prije pola sata, imala bih šta da napišem, a ovako mi je inspiracija postala siromašna idejama, i prosto ne znam šta bih. Imala sam nešto inspirativno da kažem, kad već godinu dana nisam ništa rekla, ali eto, nema očigledno šta da se kaže.

Voljela bih da počnem opet, ali ovaj put da počnem zapravo, a ne slučajno i kobajagi, već da budem malo glasnija no ranije. To ću i pokušati da postignem, ako uspijem, biće mi drago, a ako ne, znam da sam pokušala.

 

Neimenovano

Sve oko mene se vrti, pjenasto je i mekano, svaki šum proizvodi neki novi osjećaj boli.

Moram da se trudim da ostanem mirna.

Razara mi glavu ovaj žilet, kada se samo malo pomjerim.

Predodređeno nam je da se ne pomjeramo. To je naše prirodno stanje.

I beonjače mi krvare kada pokušam izoštriti vid.

Ne osjećam više sebe, mojim tijelom upravlja neko drugi, a ja sam samo zarobljena duša.

Klon sam svog tijela.