Vjetrovit dan u Vojvodini

Često me zadese dani duži od godina, koji u sebi nose svu težinu ovog našeg svijeta. Nekad ne umijem da se nosim sa njima, pa se samo krijem među plahtama i poput uplašenog kučeta čekam da oluja prođe. Ali šta kada ne prođe? Šta kada se zadrži dovoljno dugo da strga sve plahte sa kreveta, da ogoli moju kožu i udari me jakim vjetrom? Šta onda?

Ne znam. Neću se praviti pametna, ne vjerujem da iko zna. Sumnjam da postoji univerzalno rješenje. Znam samo da me jako ljuti kada dozvolim sebi da me ta oluja počne gušiti, jer dobro je imati vjetar u leđa, no koban je kad ide u suprotnom smijeru. Tek tada ništa ne ide od ruke. I onda samo padaš još dublje, dok se konačno ne napravi neki rez.

Smiješno je što uvijek znam šta trebam uraditi, šta će me podići i razveseliti, ali ne radim to odmah. Radije čekam da vidim do koje krajnosti mi je duh izdržljiv i tek onda se usudim pokrenuti neku promjenu.

Da l’ je to ljudskost, znatiželja, ili neki pritajeni mazohizam? Možda samo klinačke koještarije.

Toliko je upitnika u mojim tekstovima, ne samo ovdje, ovdje najmanje pišem. Toliko toga ne znam i ne plašim se svog neznanja. Sve će to doći jednom na svoje, treba biti svjestan sebe. No, jednu stvar sasvim sigurno znam – nije vjetar taj koji bira stranu na koju će da duva, mi smo ti koji biramo kako da se okrenemo.

 

 

Moj tužni svijete

Spali mi, molim te, krila.
Ne daj da se vinem visoko u nebo i poletim. Prikaži mi stvarnost u odavno napuklom ogledalu, nek njene ruke prožmu svjetove da bi došle do mog vrata – i onda me slaži da sam slobodna.
Jer, šta bi to bio život ako ti neko ne bi kazao da si samo svoj, a tek onda to ne budeš.

Kaži mi da je ovaj vazduh što udišem samo moj i ja ću u to slijepo vjerovati. jer drugačije ne umijem. Niko me tome nije učio.
Ubijedi me da je ovo drvo što vidim samo moje, no zataji činjenicu da ga posmatram kroz tvoju zamašćenu i istrošenu lupu. Načini me lutkom, triput okreni ključ u mojim leđima i igraću ti. A ti ćeš se smijati, jer sam pod tobom slaba. Kada ti dosadim zgazi me, šutni me, otkini mi glavu. Biću tvoj rob iz prikrajka koji samo šuti i čeka da ga sastaviš i ponovo naviješ.

Svijete moj, obraćam ti se ne iz ljutnje, koliko iz žalosti za svim onim što smo zajedno mogli da postignemo. Ne znam šta bi trebalo da se dogodi da se ovo stanje promijeni. Mi voljni smo  već umorni od opiranja i pokušavanja. Počinjem da mislim da su naše glave sljedeće pod ukletom giljotinom. Ne dozvoljavaš nam ništa. Ni da volimo, ni da dišemo, ni da se nadamo svjetlu.
Samo nas beskonačno kočiš, farbaš ljudima oči u ljubičasto i tako vlada misao da je sve uredu. Ima i svjesnih, ali dovoljno malo da sve ostane nepromijenjeno. Tu manjinu i progoniš, zar ne?

Svijete tužni, zar da ti žalost u očima siromašnih duhom ne lomi srce? Zar da prizore jadnika i siromaha samo preskačemo?
Stid me je, umjesto tebe, jer nekoga mora biti. Neko mora postati glasan, po cijenu svojih glasnica, mora da udara jako i da, već krvavim pesnicama, grabi kroz trnje i kamenje da bi se prepoznala ta vrsta tuge. To je moj jad; nosiću se s njime dok ga još neko ne prepozna.

Mnogo nas je, nas koji odbijamo da budemo lutke u ovoj naopakoj predstavi, samo još spavamo.
A obećavam ti, svijete prokleti, da će naša sloboda zagolicati kaveze svih ostalih i tek tada, kada sve ruke budu u vazduhu i sve ptice slobodne, ugušiće te sopstveni ideal o sreći.

Neki snažni trenuci

Vrlo često,  u bezazlenim trenucima,  kada mnogi misle o svakodnevnim stvarima, odjednom osjetim neki val topline, naježim se i lagano nasmijem. Tad mi svaka druga misao iščezne i na usnama osjećam samo tvoje ime. A ono ostaje neizgovoreno da bi se taj trenutak prolio kroz čitavo moje biće i zadržao se što duže. Često me zbog toga pogrešno shvate. Nisam hladna, samo više volim osjećanja od riječi.

 

Umalo da prođe bez naslova

A šta da se radi. Došao je valjda taj neki novi period života o kome sam do sad samo slušala i zamišljala kako će biti meni. I sad kad je došao pravo ne znam ni šta sam očekivala. Sve mi nešto teško, a đavola teško. Prosto je onako kako treba da bude.

Desi se nekad da se demotivišem, da ne znam kuda da pobjegnem od sebe, da zaustavim vrijeme i dobro se isplačem. Desi se još hiljadu takvih misli ali te su otprilike ključne. I onda razmišljam kako sam u tolikoj dubini neke beskonačne vodurine i da se mogu samo zakopati u šljunak, pošto dublje potonuti ne mogu. Da mi je upoznati jednu osobu kojoj je taj osjećaj nepoznat.
A onda se kao malo pridignem, priviknem oči na vodu i gledam oko sebe i u sunce koje seže sa površine do najskrivenijih mjehurića te zamišljene vode. Metafore radi, zanemarićemo da se pod vodom ne može disati. Mada, i to gušenje je jedan od osjećaja koji me prožmu u tim ‘lošim i naopakim’ trenucima.
I nebitno to, svi znamo nastavak priče, obasja me sunce, jako se odgurnem nogama o taj šljunak i isplivam na površinu. I sve to stoji, al ja i kad izronim, nikako da izađem iz proklete vode. I tako sve u krug, uhvati me grč, pa potonem opet, pa me opet nešto obasja, pa opet isplivam i tako. I dosadilo mi je više plivati, eto iskreno.  Da mi je shvatiti kako tog osjećaja da se oslobodim kad treba.

A i to je jedna od individualnih stvari, svako se bori protiv svojih bubica na svoje načine, tako i treba, tako mi je baka rekla. ‘Dok ti sama ne shvatiš šta treba da radiš i kako, džaba ti mi pričamo’. Pametna žena. Ja svoj univerzalni način još nisam našla.

I onda tako, kada sam raspoložena kao sad, usklađena sa vremenskim prilikama, sve neutralno i ‘oće pada, neće pada, razmišljam kako ovako i treba sve da teče. Gdje bi stigli da nema tih prebačaja u raspoloženju i dešavanjima. Koliko god iscrpno, znam zašto sam tu i zašto radim to što radim. I znam da je to ono što treba da radim. I to me drži, a kad konci popuste, nađe se neka sporedna sitnica da me održava kao pojas za spasavanje, nekad u vidu osobe, nekad u vidu inspiracije ili nečega sličnog. A to dvoje često idu i skupa, makar u mom slučaju.
I da, ipak je sve kako treba, osvrćem se sada oko sebe, tri drugara sjede oko mene, dangubimo i ne pričamo, jer nemamo više o čemu kad smo stalno skupa, svako pije kafu iz svoje šolje, jede nam se nešto, a lijeni smo prošetati do frižidera i gledamo fudbalsku utakmicu. Ima li šta ljepše od dosadnog nedjeljnog popodneva?

Kontroliši moje ludilo

Kazaću samo – izvini. Za neki početak. Novi početak, kako se čini, mada vidjećemo koliko će me to držati.

Da sam uzela da pišem prije pola sata, imala bih šta da napišem, a ovako mi je inspiracija postala siromašna idejama, i prosto ne znam šta bih. Imala sam nešto inspirativno da kažem, kad već godinu dana nisam ništa rekla, ali eto, nema očigledno šta da se kaže.

Voljela bih da počnem opet, ali ovaj put da počnem zapravo, a ne slučajno i kobajagi, već da budem malo glasnija no ranije. To ću i pokušati da postignem, ako uspijem, biće mi drago, a ako ne, znam da sam pokušala.

 

Neimenovano

Sve oko mene se vrti, pjenasto je i mekano, svaki šum proizvodi neki novi osjećaj boli.

Moram da se trudim da ostanem mirna.

Razara mi glavu ovaj žilet, kada se samo malo pomjerim.

Predodređeno nam je da se ne pomjeramo. To je naše prirodno stanje.

I beonjače mi krvare kada pokušam izoštriti vid.

Ne osjećam više sebe, mojim tijelom upravlja neko drugi, a ja sam samo zarobljena duša.

Klon sam svog tijela.

Pitaj me dok ćutiš

          Pitaš zašto sam tiha. Tiha sam da bi moje oči dopunile nezavršene rečenice, tiha sam da bih čula sebe i lupanje svog srca u tvojoj blizini. Ono mi otkriva najdublje u meni, ono što ni sama ne shvatam. Nije, zapravo, ni nužno da shvatim, sretna sam. Sreća je lijepa.
Pitaj me pogledom i uzvratiću ti pogledom, prodorno i duboko. Ogledala ne lažu, ne žmire, ne plaše se. Ne sa tobom.
Pitaj me poljupcem i podijelićemo tajne, slatke i gorke, tihe i one što vrište. Pjevaćemo, plesaćemo, veseliti se, plakati, sve zajedno. Sve kroz topli dah sa usana. Okus dima i vina. Romantično, poetično.
Voli me prstima. Prođi kroz moju kosu i preko mog tijela, pronađi svaku nesavršenost i voli je. Posmatraj kao što ja tebe posmatram. Kada me ne vidiš, kada se zamisliš, ja imam priliku da upoznam sve tvoje nesvjesne radnje. Nervozno cupkanje ili grickanje usne.
Želim tako da te gledam, ne da bih otkrila nešto što mi se ne dopada, već da zapamtim.
Da upijem svaku crtu, ožiljak ili mladež, sve ono što tvoj lik čini savršenim. Bar u mojim očima.
Digni me iznad svijeta i spusti nazad na zemlju kad mi se od slatkoće zavrti u glavi. Zavrti se sa mnom i sapleti preko mene, dozvoli da osjetim tvoje tijelo uz svoje. Tako je toplo.
Šapući mi nježno o svojim željama, uporedimo ih sa mojima. Slične su, zar ne? Slično mislimo, slično volimo. Grli me tako da osjetim snagu, štit od mesa na tvojim rukama. Natjeraj me da se plašim svijeta, tako ću zauvijek ostati pokraj tebe.
Voli me mnogo. Kao ja tebe.
Voli me snažno, energično, želim da osjetim tu brzinu, da mi bez riječi kažeš šta misliš, da te volim više nego juče, a manje od sutra.
A onda, kad naposlijetku ostane samo ćutanje, znaj da je upravo tišina ta što me označava kao tvoju. U tišini satovi staju, disanje postaje duboko i nervozno, a srca titraju. Jedino tad znam kome pripadam.

Imaš me

    Ovo je jedna od onih večeri kada volim da volim. Neobično zvuči jer tako treba da bude, ali nije uvijek sve tako savršeno. Večeras jeste, i volim.
Šetamo, malo nam je dosadno, počinju one svakodnevne prepirke kojih nam je preko glave, ne znamo ni odakle dolaze ni kako prestaju, ali tu su. Oboma iščupan po jedan živac i par sivih ćelija. Sjedamo na famozne stepenice “iza Crvene” u Starom gradu i nastavljamo sa tišinom. Ako vec ne možemo da se ne raspravljamo, nećemo uopšte govoriti. Nazovite to izbjegavanjem svađa. Osudite koliko hoćete, recite da će se nagomilati, pa neka, nije da imamo vrijeme svijeta da to raščišćavamo. Manje od mjesec dana, nažalost. Radije ćemo to provesti u smijehu i radostima, ili eventualno u ćutanju.
Ćutimo tako nekih pola sata, povremeno prozivamo jedno drugo, sklapamo poslovne ugovore, pregovaramo o isplati (jer o čemu drugom?). Ne ide nam se još na svirku, a kasnije možda neće biti mjesta. Večeras svira Tattoo. Na Tattoo idemo isključivo zajedno. Jednom smo vec išli i nije bilo mjesta, nismo to htjeli ponovti i večeras.
Idemo prema Lovcu, pozdravljamo se sa poznanicima (Snupi se ošišao!) i odlucujemo da je još rano i nastavljamo šetnju. Pitam ga hoćemo sjesti na klupu. Pogled. Interna šala. Smijeh. Držimo se za ruke i preko mosta, to je vec po sebi neobično. Šetamo 10 minuta i vraćamo se u Lovac. Svira neka prerada od Lovesong. Pjevam i pijem produženu s mlijekom, a on pije Lav. Pričamo o fakultetu i satovima, duksevima, čišćenju, Radenku. Naručujem Lav i odlazim po grickalice. Nervira me žena u dragstoru. Vraćam se, on fejsbuči. Jedemo čili čips uz pivo. Oko nas se mota neka maca, lijepa je, ranije sam joj dala vode. Sad joj dajemo i čips.
Prozivamo je Milutin.
Opet interna šala. Smijeh. Ratko. Tepanje. Odbrambeni mehanizam.

Počinje proba. Ide prvo ‘Imaš me’, pjevam. ‘Ludilo me obuzima’. Pričamo o meni i o njemu kao ličnostima. Pricam o svojim mentalnim vježbama. On se iznenađuje, govori kako nikad o tome nisam pričala i pocinje da uviđa o čemu pričam. Pronalazi spojnice sa nekim sitnicama koje su se nekada dešavale a na koje nije obraćao pažnju. Sad ima smisla to što sve brojim i pamtim. “Volim ovu pjesmu”, kaže. Svira ‘My love’. Pjevamo.

“….ispod svakog mosta”

Smijeh i dubok pogled. Nećemo da budemo ‘kliše parovi’.

“….iza svakog ćoška”

Češkam ga po ruci, on se i dalje smije. Prija mu to. Znam.

“….nikad tebe dosta”

Jebi ga.

“….my love”

Ljubimo se dugo i lijepo. Koga briga za kliše trenutke, i to je život. Pretpostavljam. Lijepo nam je.

Gledamo se zaljubljeno i sretno.

Kako cemo napustiti sve to?

Ljubav je lijepa. Volim da volim. Volim da me natjera da zaboravim. Volim da me pogađa duboko.

~

Zabavljamo se čitavo veče. Pridružuju nam se Ivana i Stefan. I oni su zaljubljeni kao i mi. Dobro, niko kao mi. Ali tu smo negdje. Bliži se petnaest do dvanaest. Treba da idem, a lijepo mi je. Izvodi me za ruku, vuče me, ne želim da idem. Ne želi ni on, ali neko mora da obuzda dijete u meni. Toplo mi je, iako je noć hladna. Izlazimo iz Lovca plešući. Puštam glas i počinjem da pjevam. Iz srca. Plešemo, skačemo, veselimo se. Opet smijeh.

“U meni postojaceš vječno, ti si nešto što ne vene”.

U glas:

“Vjeruj mi niko osim tebe takav trag ne ostavlja”.

Sretni smo. Trljam mu leđa jer mu je hladno. Govori mi da ga nazovem kad dođem kući. “Neću zaboraviti, cimnuću te s kućnog”.
Zaboravila sam. Nazvao je on mene. “Ej, jesi li stigla?” “Jesam, volim te, izvini, laku noć.”

Sreća ne jenjava i dok sam sama, dok razmišljam.

Voljela bih da mogu sa njim čitavu noć da budem budna. Da pričamo i da se mnogo smijemo, nekim duhovitim mislima ili mojoj nesposobnosti pričanja viceva. Da budemo i veseli i tužni, i da vodimo ljubav, i da se samo grlimo i ljubimo. Da spojimo erotiku i romantiku. I zvijezde padalice.

Danas će nam biti godinu i devet. Da možemo da dočekamo zajedno, pa da se izljubimo k’o za Novu Godinu, i čestitamo jedno drugom na strpljenju. Onako diplomatski, pa onda u krevet.

I da mnogo pijemo, i mnogo da pušim, jer on ne puši, ali da mi pripali poneku cigaretu, da me označi kao svoju. Da budemo goli i mokri, i da se tuširamo i nanovo znojimo i da nam bude lijepo.

Možda sam izgubila razum, možda me je ponijela večer, ali mislim da se nanovo zaljubljujem. I divno je. Upala sam u neku beskonačnu mrežu monotonije i sivila, i evo, nazire se svjetlost baš večeras. Naziru se te zvijezde što čekaju da padnu pred našim željama. I lijepo je, i volim.

~memoriesofwhat (18.08.2014.)

Vladislav Petković Dis – Nirvana

Biću jedna u moru mnogih, ali neke pjesme zaslužuju sve riječi svijeta.

Noćas su me pohodili mrtvi.
Nova groblja i vekovi stari;
Prilazili k meni kao žrtvi,
Kao boji prolaznosti stvari.

Noćas su me pohodila mora,
Sva usahla, bez vala i pene,
Mrtav vetar duvao je s gora,
Trudio se svemir da pokrene.

Noćas me je pohodila sreća
Mrtvih duša, i san mrtve ruže,
Noćas bila sva mrtva proleća:
I mirisi mrtvi svuda kruže.

Noćas ljubav dolazila k meni,
Mrtva ljubav iz sviju vremena,
Zaljubljeni, smrću zagrljeni,
Pod poljupcem mrtvih uspomena.

I sve što je postojalo ikad,
Svoju senku sve što imađaše,
Sve što više javiti se nikad,
Nikad neće – k meni dohođaše.

Tu su bili umrli oblaci,
Mrtvo vreme s istorijom dana,
Tu su bili poginuli zraci:
Svu selenu pritisnu nirvana.

I nirvana imala je tada
Pogled koji nema ljudsko oko:
Bez oblika, bez sreće, bez jada,
Pogled mrtav i prazan duboko.

I taj pogled, k’o kam da je neki,
Padao je na mene i snove,
Na budućnost, na prostor daleki,
Na ideje, i sve misli nove.

Noćas su me pohodili mrtvi,
Nova groblja i vekovi stari;
Prilazili k meni kao žrtvi,
Kao boji prolaznosti stvari.

Svako na koga poezija ostavlja iole snažan utisak, na ovaj ili onaj način nabasa na Disove nesvakidašnje stihove.Potrebno je minimalno poznavanje Disovih životnih okova da bi se ušlo u suštinu njegovih riječi. Ni jedna njegova misao nema bukvalno značenje, što njegove pjesme čini bezvremenim; svaka od njih je igra za sebe, i ujedno je njegova, koliko moja i vaša. U njegovim pjesmama se ne kriju pogrešni odgovori, a ispravnih je onoliko koliko i ljudi zaljubljenih u dobru riječ.

Većina Disovih pjesama je obavijena slutnjom i tamom, vrlo rijetko se naziru niti svjetlosti, ak se za tu tanku nit uhvatimo, ona obično vodi do one krajnje svjetlosti što dolazi poslije svega. Ni Nirvana nije izuzetak.
Pjesnik je veliki slikar, njegova tehnika su riječi. Jasno nam predočava mrtvilo ovog svijeta. U prve četiri strofe vidimo njega, a u njemu uspomene neke mrtve duše. Oko njega stepeni praznine. On hoda, korača i odzvanja u tom šupljem životu. Prvi mu prilaze prtvi, on ih gleda i osjeća, osjeća okove vijekova, ali i prolaznost. Na sljedećem stepenu već biva neosjetljiv i stoji pred morem koje preslikava njegova osjećanja. More prazno i neodređeno, vjetar želi promjenu, ali i on je mrtav.
Tišina i kob, a pjesnik se vuče dalje. On ponovo osjeća, ali ono suprotno postojanju. Okreće se u ništavnom proljeću, ali i njega prevazilazi, kada ljubav, kao najjače oružje svijeta, pokuša da ga zadrži i zagrli. No, ljubav je tužna, u njoj se talože svi ljubavnici nekog tamo vremena, ograničeni samo melanholijom svijeta, te ni oni ne dopiru do pjesnika. Zašto sve jenjava? Da li je ikada i postojalo, ili ipak gledamo u projekciju paralelnog onome što postoji. Možda je sve laž.
ALi sve to, ništavno ili ne, dolazi k njemu i prolazi kroz njegovu dušu, čupajući je i prisvajajući. On više ne nestaje, on ne postoji već dugo, on je iluzija u vremenu koje nikad nije ni postojalo.
Nastupa nirvana, u svojoj punoći i moći. Svi je osjećamo, a ne osjećamo ništa. Nirvana obrubljuje beznađe i nas u njemu, zajedno sa pjesnikom i svim drugim bićima bezvremena. Ona postaje naša stvarnost. Naš odraz u ogledalu.

Više ne postoje san i java, sreća i tuga, ti, ja ili Dis. Lelujamo u beskraju unutrašnjeg kosmosa, neosjetljivi na projekcije stvarnost ili neku novu budućnost.

~ memoriesofwhat (4. septembar 2014.)

Sve je prolazno, svi smo prolazni, samo smo jedna tačka u prepunom kosmosu, i zašto okretati glavu? Zašto ne težiti beskonačnošću, zašto ne grabiti za svjesnošću, ako već hiljadama godina težimo bijegu od zaborava? Vječni smo mišlju, vječni riječju, zato treba da ostavimo prošlost iza seve, te da gazimo kroz sadašnjost i budućnost, i da težimo ka tom bezvremenu i spokoju duše, jer samo tako ne prestajemo da živimo.

Poruka u pjesmi je onoliko koliko je čitalaca, univerzalna ne postoji. Možda sam i ja previše rekla, možda sam trebala da ćutim. Ne znam, ali znam da dole god je poezije, ona će ostati neobjašnjiva i nedorečena.

P.S. Pozdrav za novu prof. srpskog, Suzanu. 🙂

“Čas u kome govorim već je daleko od mene”

Vrijeme je iluzija.
Kada ne pitaš, svi znaju šta je, kada upitaš, svi se nijemo gledaju.
Postoje samo prošlo i buduće vrijeme, dok je sadašnje jedva prisutno i dok završim misao. A opet, ne postoji ništa osim sadašnjosti i njenih krila. Budućnost za nas postoji samo u namjerama, a prošlost u uspomenama, nikada jasno ne koračimo ni u jedno od njih.
Prošlost istražujemo kroz knjige, priče i sjećanja, a budućnost priželjkujemo i čekamo u sadašnjosti. Koliko god daleko gledali u prošlost i budućnost, nikada se ne nalazimo ni u jednom ni u drugom potpuno. Uvijek smo u sredini, zapetljani u sadašnjost. Ona se kreće u mašini, i mi se krećemo uporedo s njom. Ona je jedina vječna. Jedina uzvišenost usred rugla.
Sadašnjost ne postoji, iako smo svojim tijelima zarobljeni u njoj. Ona je jedno veliko ništa koje sve ljude drži zatočene, u nemogućnosti da se iz nje izvuku.
Iz sadašnjosti ne izlazimo ni u jednom trenutku postojanja.